Sindromi prenaprezanja sustava za kretanje čest su zdravstveni problem koji se najčešće javlja kod sportaša te u mnogim profesionalnim zanimanjima. Sindromi prenaprezanja su rezultat ponavljajućih mikrotrauma na tetivama, njihovim ovojnicama, hvatištima tetiva za kosti, hvatištima mišića za kost, burzama, perifernim živcima, kostima, mišićima, sluznim vrećama.
Uzajamno djelovanje mnogih čimbenika uzrokuje sindrome prenaprezanja, od kojih se na neke može, a na neke ne može utjecati. Čimbenike rizika dijelimo na unutarnje i vanjske, te ih je važno na vrijeme prepoznati i otkloniti, kako bi se ozljede na vrijeme prevenirale ili kako bolest ne bi prešla iz akutne u kroničnu fazu. Sindromi prenaprezanja uzrokuju patološkoanatomske promjene na tetivama, hvatištima tetiva za kost, krvim žilama, tetivnim ovojnicama te građi tetive.
Bol je glavni simptom koji se pojavljuje postupno i vezana je u početku za opterećujuće aktivnosti, a kasnije i neopterećujuće aktivnosti. Dugotrajna intenzivna bol može dovesti do smanjenja profesionalnih, sportskih, socijalnih i drugih sposobnosti. Osobe najčešće ignoriraju početne simptome, te se javljaju u zadnjim fazama bolesti kada je onemogućeno bavljenje sportom ili poslom te je prisutna bol i u mirovanju. Neki od najpoznatijih sindroma prenaprezanja su impingement sindrom, epycondilitis humeri, skakačko koljeno, trkačka potkoljenica, prijelomi zamora.
U liječenju sindroma prenaprezanja ne postoje točno određeni pristupi liječenja, niti jedinstveni protokoli, svaki plan fizioterapijskih intervencija se prilagođava individualno. Liječenje sindroma zahtjeva multidisciplinarni tim sastavljen od ortopeda, fizijatra, fizioterapeuta, radnog terapeuta, psihologa i drugih. Liječenje je u većini slučajeva neoperativno, dok se kirurške metode koriste kao zadnja intervencija u liječenju sindroma prenaprezanja.
Od fizioterapijskih postupaka provodi se termoterapija, krioterapija, elektroterapija, kineziterapija te neke tehnike. Edukacija je od velike važnosti prilikom sportskih i profesionalnih aktivnosti kako bi se prevenirao nastanak ili pogoršanje ozljede, kako kod sportaša, tako i kod zahvaćenih profesija. Zbog nedostatne prevencije te edukacije sindromi prenaprezanja drže visoko mjesto u poretku profesionalih bolesti sustava za kretanje.