Urinarna inkontinencija se definira kao svako nevoljno otjecanje urina. Inkontinencija zahvaća oba spola, sve rase, dobne skupine i društvene slojeve.
Sudeći prema rezultatima istraživanja provedenim u zdravstvenom sektoru, inkontinencija je itekako zastupljen zdravstveni problem, naročito u žena i starije populacije dok je kod muškaraca inkontinencija premalo istraženo područje. Iznimno je važno prepoznati inkontinenciju, liječiti ju u ranoj dobi, čak i spriječiti njen nastanak.
Ima više vrsta urinarnih inkontinencija, najčešći tip je stresna ili statička, urgentna, miješana, prelijevajuća, neurogena, psihogena inkontinencija, hiperrefleksija mjehura, te inkontinencija u trudnoći.
Najčešći uzroci inkontinencije kod žena su: porođaji djece veće porođajne težine, višebrojna trudnoća, spuštena maternica, slabost vezivnog tkiva, operacija u području zdjelice, gubitak estrogenih hormona u starijoj životnoj dobi, dijabetes melitus, debljina, neurološka oštećenja (multipla skleroza). Kod muškaraca su najčešći uzroci karcinom i operacija prostate, te težak fizički rad.
Uz liječnika opće prakse, važnu ulogu u liječenju imaju liječnici specijalisti, farmaceuti, a naročito fizioterapeuti. Dva su načina liječenja inkontinencije, operativni i konzervativni.
Pod konzervativne metode liječenja ubrajaju se različite higijensko – dijetetske mjere, bihevioralna terapija, vježbe jačanja mišića zdjelice, biofeedback, različite vrste pesara, vaginalni utezi te elektrostimulacija.
Vježbe postaju primarni i dominantni način liječenja inkontinencije. Dostupan je niz vježbi kojima se inkontinencija liječi, umanjuje ili sprječava, no bitno je njihovo pravilno izvođenje. Prepuštanjem pacijenta zdravstvenom timu ispunjavaju se glavna načela fizikalne i rehabilitacijske medicine, optimiziranje socijalne participacije i kvalitete života.